Da li je umjetnost kulturna industrija i čemu dilema?

Ako su arhitektura, film, design itd. dio kulturnih industrija zašto ne bi bila i suvremena umjetnost? No, što je s muzejima suvremene umjetnosti? To je poseban fenomen baštine i poseban oblik muzeja. Suvremena umjetnost koja stoji na razmeđu koncepata (što je baština) i fenomena (što su baštinske institucije). Ako muzeji i ostale javne baštinske institucije nisu dio kulturnih industrija da li to stoji i za muzeje suvremene umjetnosti? Izgleda da su oni, zbog toga što se bave suvremenom produkcijom i što su dio internacionalne kulture i jedno i drugo. Uspjeli transfer zapadne suvremene umjetnosti, muzeja i umjetničkih sajmova u Kinu i na Arapski poluotok vjerojatno su konačni dokaz da je suvremena umjetnost još jedna od kulturnih industrija, roba koja stvara sofisticirane ekonomske efekte, posebice u „mekom kapitalu“, u brandingu destinacija. Suvremena umjetnost bi tek mogla, tako presađena, pustiti korijen – vjerojatnije (kako je vec očito) u Kini. To su procesi akulturacije, prelijevanja kultura, internacionalizacije i merkantilizacije kulturnih vrijednosti. Bit će zanimljivo gledati: ako je suvremena umjetnost pretežno roba, onda će se proizvoditi tamo gdje bude najjeftinije i gdje će se na najefektniji način oploditi lokalnim utjecajima.

Ipak, a to i jest draž i kulture i umjetnosti i baštine – ne postoje, osim na grafikonima (vidi dolje) situacije koje će išta posve razdijeliti. Život se odvija kao sinteza i kao fluxusstvarnost. U apstraktnim krajnostima: umjetnost može biti komercijalna, a komercijalni proizvod može biti umjetnost. Tako će u razmaku izmedju „euphori“-e i „spiritus“-a, biti niz prijelaznih formi i sadržaja i tako je dobro: da umjetnost bude zabavna a zabava umjetnički relevantna. Posve je isto s baštinom, a kako pokazuje praksa obrazovanja i informiranja, te neologizmi (edutainment i infotainment), svima je stalo da dopru do što udaljenijih ne-korisnika[1].

Dakle, čini se po svemu da je suvremena umjetnost dio kreativnih industrija. Paradoks je da su muzeji suvremene umjetnosti okosnica njenog postojanja i mjesta u društvu. Muzeji u ostatku svijeta, naravno, unatoč golemom utjecaju američke paradigme, nisu dio kreativnih industrija nego javni servis. Ta, zapravo globalna umjetnička produkcija, sudjeluje vrlo snažno u kulturnoj razmjeni, ali je suviše udaljena od vlastitih kulturnih osobitosti da bila značajna za kulturnu raznolikost. Suvremena umjetnost, ustvari i arhitektura i dizajn i muzika, su u svojoj matici, internacionalni kulturni izrazi. Osim nužne i načelne raznolikosti proizvoda, te produkcije u toj mjeri konvergiraju da je već deceniju dvije jedva moguće odrediti njihovo kulturno porijeklo. Za razliku od vremena udaljenog samo koju deceniju, bilo je moguće na parkiralištu odoka i bez ekspertnog znanja pogoditi iz kojih zemalja potječu parkirani automobili. Njihov stil i „flair“ su još uvijek rasli iz korijenja u vlastitoj kulturi – u vlastitom identitetu, pogledu na svijet, mentalitetu – u refleksima duha mjesta, u prilagodbama klimatskoj okolini, poimanju transporta, u odnosu prema poimanju ljepote, luksuza, pragmatičnosti… Finsko oblikovanje, francuski stil, američki robusni šarm ili njemačku pragmatičnu oslonjljivost bilo je moguće prepoznati izdaleka. To bi danas bilo jedva izvodljivo. Uz svu teoriju i svijest o potrebi specifičnog proizvoda za tržišni uspjeh, uz sav marketing, medijsku podršku i razvijeno stručno obrazovanje, izgleda da su obje strane zakinute: svi kreativci misle u sličnim referentnim okvirima, a svi kupci zadovoljavaju potrebe kako im ih je oblikovalo tržište. Kad bismo „krivnju“ morali objasniti samo u jednoj rečenici, ispravno bi bilo reći da je to posljedica agresivnog i nemilosrdnog maksimaliziranja profita. Tako kreativne industrije doprinose upravo uništavanju, obeshrabrivanju raznolikosti. Ona se povlači u kategoriju baštine, u baštinske ustanove, u događaje koji se osnivaju na baštini. I u kategoriji baštine ih naravno čekaju mnoga iskušenja, od komodifikacije u industriji baštine do pritiska turističke industrije. „Karaoke“ svijet , u što se pretvorio new age, je svijet s krhkim kriterijima u kojem je mjesto elita preuzela neuka i agresivna plutokracija. Takav je svijet dao amaterima i diletantima tako velik zamah da su vrijednosti kulturnog planiranja i kulturne politike dovedene u nepredvidive teškoće.

Društvena regulativa koja bi nas zaštitila od neplanskog građenja, uništavanja kulturne okoline, razaranja autohtonih još uvijek živih kultura čini se nemoćnom pred argumentima novca. Taj pohod na zaradu stvara nove rane non-kulture i siromaštva i uspješno ucjenjuje svaki sustav vrijednosti. Kreativni sektor bi svoju apoteozu trebao doživljavati i kao svoj poraz i vratiti se prvobitnim inspiracijama. Ili su djela autora Damien Hirst-a (mrtve životinje u staklenim rezervoarima formaldehida) vrijedna desetke milijuna dolara javnog novca ili je cilj kulturne politike suvremene umjetnosti vizualna pismenost. Provokativna forma ili/ili izgubila je šarm pobune i dobila nezasluženo stigmu anarhične pobune. Društvo mora ponovo ozbiljno poraditi, iz svojih najboljih tradicija, na svojim kriterijima vrijednosti. Nije riječ o revoluciji: događalo se to oduvijek. Kad nas povedu predaleko i kad uvidimo da nas vode vođeni ne našim nego svojim ciljevima, treba se vratiti prvobitnim inspiracijama. Svaka kultura ih posjeduje, a njihova raznolikost jamči da će ih baštinici svaka od njih razumjeti. Mogu se, kako je i očito, poduprijeti međusobno. Jedno je, naime, opredjeljenje za svijet milijardera, a drugo je građenje dostojnog, časnog prosperiteta – doprinos pravu na ispunjen život za svakoga, i stvaranje kulturnih potreba kao jednog od osnova demokracije. 

Suvremena umjetnost je podsjetnik na jednu veću dilemu baštinskog sektora kojem pripada. Industrija baštine je vjerojatno još jedna od kreativnih ili kulturnih industrija sa svim dilemama i razgraničenjima koje taj novi problem (ili razvoj) podrazumijeva. Da li je ta industrija (baštine) ustvari ono što se već dvije decenije spominje kao „industrija iskustva“ (experience industry). Vjerojatno jest i, tu je. Sastoji se od akcija, događaja, ili institucija stvorenih na činjenicama ili pripovijestima iz povijesti ili baštine koje postaju proizvod za zainteresirane korisnike; taj proizvod je podešen uglavnom njihovim željama, a ne potrebama, nastojeći utažiti njihovu znatiželju, hraniti njihovu senzualnost, proizvesti druge atrakcije ili zadovoljiti njihovu potrebu za zabavom; tim načinom neka memorija postaje proizvod – "iskustvo".  Iskustvena poduzeća ("experience businesses") naplaćuju dodanu vrijednost, stvorenu kroz "preobražaj" kakav može pružiti neko iskustvo (npr. obrazovanje, zabava, inspiracija, itd) i tako stvaraju profit. Tu vrijede sve kvalitete (stvaranje poslova, utjecaj na razvoj) ali i opasnosti (od trošenja originalne kulturne, baštinske materije) koju rabe za svoju proizvodnju.


[1] Non-users, non-goers, non-public – označavaju onaj dio populacije koji je nerealizirani potencijal, dakle stvarni cilj javnih kampanja i marketinga u najboljem smislu.

Tomislav Šola

26. maj 2015.

Ocenite članak

Drugi srodni članci

Leave a Comment